Kameni spavači i crtački snovi
Slikarku Đerđi Ačaji (Bečej, 1986) pored ostalih zanimaju i čisto likovni problemi crteža: poluton, odnos crnog i belog, smela skraćenja, plasticitet, odnos svetla i senke, izvor i ugao pod kojim svetlost pada, količina zacrnjenog, proporcije, odnos glave i tela, itd. To su polazišta a uhodišta su u metafizici likovnog, u filosofiji crteža kao najmisaonijem likovnom izrazu. Često se na njenom crtežu pojavljuju izdvojeni i uvećani prizori glave i šake. Od šezdesetih godina prošlog veka, od pop-arta, u modernoj i savremenoj umetnosti pribegava se uvećanju kompozicije, prisutno još u fotografiji i slikarstvu međuratnog nadrealizma. U savremenom srpskom realizmu ima više slikara koji prikazuju ljudske glave na većem formatu. Đerđi Ačaji je jedinstvena u srpskom iracionalnom slikarstvu po pronalaženju sopstvenog načina predstavljanja. Ona ne stvara realno niti hiperrealno, njene dramatične slike pripadaju svetu mašte a ne stvarnosti. Osobena je i po tome što dolazi iz Novog Sada gde nije razvijena scena imaginarne umetnosti. Pripada samom vrhu nove, mlade škole srpske fantastične umetnosti, u kojoj prevagu imaju crtači nad slikarima i posebna pojava najređih likovnih zverki – crtačica. Legendarni crtač Dragan Lubarda, profesor „večernjeg akta” na beogradskoj Likovnoj akademiji, imao je ideju da su crtačice više sposobne za crtačka dostignuća – video je njihovu prednost u građi ženske šake, suptilnijem karakteru, vekovnoj nadarenosti za vez i fini ručni rad i sl.
Đerđi Ačaji je jedna od od najboljih novih mladih umetnica, crtačica i slikarka, čija karijera ide uzlaznom linijom a radovi su joj sve bolji. Kada razmišljamo o njenom delu kažemo uopšteno da crta ljudske glave, jer glave i šake su ono što idejno predstavlja sam crtež, odakle on ishodi, na šta se svodi telo crtača, ono što bitno preostaje. Zato su njeni radovi i tautološki. Dragan Lubarda je tvrdio da mlade žene za razliku od muškaraca vole da posmatraju svoje šake. Kažemo dakle „glave” jer Đerđi Ačaji ne zanimaju portreti kao takvi niti mimetički prenos podataka iz realnosti, ma koliko polazila od nje. Ona ne crta ličnosti već likove i ulazi u jednu drevnu oblast likovnosti, prisutnu još od umetnosti starog veka – u imaginarni portret. U tom svetu likovnosti ljudska glava samo je povod za razvijanje dubljih metafizičkih sadržaja: od mitskih i demonskih do idealnih i božanskih. Najčešće predstavljeni lik u istoriji umetnosti Bogočoveka Isusa Hristosa, pripada i sferi imaginacije. Đerđi Ačaji sa velikom likovnom snagom prikazuje svoje ljude, čije glave i šake odvaja od tela, osamostaljuje, ali ne tako da lebde već počivaju na tlu. To su ti „Kameni spavači” kako ih autorka naziva, moćni u snu, između mesa, krvi i kamena, za koji je Mikelanđelo znao da ima svojstvo večnog sna. Osim blow-up tehnike, ova umetnica polazi i od druge karakteristike srpske škole fantastike, od deformacije na osnovu koje stilizuje i takođe gradi realno-imaginarni prizor. Deformacija je interpretacija stvarne forme i viši nivo tumačenja, jer je za njeno stvaranje najpre potrebno ovladati verističkim predstavljanjem.
Crteži ove umetnice su i svojevrsni lament a on je uvek poetičan, ovde je to tugovanka iskusne a nemoćne starosti, starac u ruci drži glavu drage osobe i žali. Drugim rečima njeni crteži su i „San o onome što dolazi”, što tek predstoji. Pojedini od njih naslovljeni su samo kao „San”, što je još jedna od starih poetskih i tautoloških tema umetnosti kojoj se posvećuju posebna izdanja – jer šta je sama umetnost ako ne san. U tom smislu tama prlja a svetlost čisti crtež, ali je mračna strana i plodotvorna, iz belog i svetlog teško se rađa iracionalno. Svetline na ovim uspavanim likovima otvaraju igru svetlosti i senke čija je praktična funkcija da otvori i zatvori formu, da je odredi, ali ovde svetlost i buši glave, čini ih poroznim, krhkim, šupljim i praznim, što je suprotno njihovoj teškoj uspavanosti, otelotvorenoj ideji kamene uspavanke. Utonule u večni san one isto tako paradoksalno nisu ni mrtve jer ne podležu raspadanju i truleži, forma je čvrsta, jasna i jedra, može se lako pretvoriti u skulptorsku. Reč je možda samo o tišini, fizičkoj u monaškoj osami ateljea i metafizičkoj, velikoj i tajanstvenoj, smirenosti u težnji ka savršenstvu, u koju su utonula tolika velika dela umetnosti.
Dejan Đorić
Slavica Popov
How fragile we are
Ljudska figura i lice su oduvek bili u centru interesovanja umetnice Đerđi Ačaji pa na izložbi Spavači predstavlja uglavnom portrete, crteže na beloj, neutralnoj podlozi platna i slike gde takođe dominiraju plošne, neutralne pozadine sa dominantnom plavom bojom. Njen rad odlikuje jasan crtež i jednostavne, pročišćene linije, ali su same strukture portretisanih deformisane. Umetnica u što realističnijem prikazivanju lica ne teži da ulepša stvarnost, već suprotno, bore i asimetričnost lica koja dolazi do izražaja u poznijim godinama na portretisanima su prenaglašeni do te mere da ovi segmenti mogu egzistirati kao posebne celine unutar kojih se bavi likovnim elementima. Ova deformisanost postaje toliko dominantna da kada se svi radovi gledaju zajedno ne odaju individualni karkter svakog modela, kao da se na gomili nalaze bezlične glave i ruke. A zatim iz svakog pojedinačnog rada kreće da izlazi osobena emocija, tuga, zabrinutost, pritajena bol, ali i ravnodušnost i pomirenost, dok se na seriji radova pod nazivom Kameni spavači na usnulim licima nagoveštavaju i mešaju dobri i loši snovi, snovi o budućnosti, kao i noćne more iz prošlosti. U pitanju su sasvim obični ljudi koje često ne primećujemo, uglavnom pripadnici starijih generacija, svi oni zarobljeni u svojim razmišljanjima i problemima, svojim prisustvom naglašavaju otuđenost čoveka u savremenom svetu. Takođe nas podsećaju da svi u sebi nosimo strah od nestajanja i zaborava, odnosno smrti. Retki će biti pamćeni stotinama i hiljadama godina, a dragoceno znanje i iskustvo mnogih će biti stečeno uzalud, pa iskru tog iskustva umetnica uspeva da prenese na portrete. Iako lica deluju kao ljušture isklesane od kamena u njima nam umetnica otkriva čitav spektar slojeva ljudske duše, emocija i misli. Ova saznanja i iskustva iz prošlosti umetnica zgušnjava na svakom portretu u nameri da poveže prošlost, sadašnjost i budućnost uspostavljajući jedan dijalog koji prevazilazi ove vremenske odrednice, odnosno dimenzije koje su nam poznate.
Realizujući ove portrete ideja umetnice je postala forma, ona je na njima dokumentovala i približila nam različita stanja, misli i emocije čoveka više nego što bi možda uspela fotografija. Ističe da kao umetnik nije samo posmatrač koji beleži stanje već je njen stav prema svetu koji je okružuje izuzetno angažovan, u svojim radovima nas podseća na prolaznost i krhkost materijalnog sveta, naročito ljudskog tela i poziva na prihvatanje odgovornosti koju bi trebali da imamo prema svakom čoveku, a naročito prema starijim ljudima.
Samostalna izložba Đerđi Ačaji, galerija Lucida, Beograd, 2018
„KAMENI SNOVI“
Snovi, misli, senzibilitet, realnost, likovnost...sve zajedno u delu mlade umetnice Đerđi Ačaji moglo bi da počne u nazivu njene prve samostalne izložbe: „Slikarski dnevnik nestajanja“. Baš u tom momentu njena umetnost počela je da se razvija ka dnevniku nastajanja, jer u svojim radovima ona stvara nove likove koji nastaju kroz oblikovanje figuralnih formi ispunjenih osećanjima i zarobljenih u njih, izdvojenih i izdignutih iznad stvarnosti, nadrealne osobene forme u kojima pulsira život u malom. U tim skamenjenim bićima prepoznaje se introvertnost, odnosno koncentracija umetničkog senzibiliteta zatvorena u formi bića koji obitava u indifirentnom odnosu prema spoljašnjim projekcijama stvarnosti. Sa prizvukom nostalgije prema vremenu koje prethodi, odnosno prema ljudima kao nosiocima prethodnih iskustava, znanja, veština, vrlina... Đerđina umetnost teži kontinuitetu, povezivanju smisla postojanja u sadašnjosti u odnosu na prošlost.
Likovno deformisane figuralne forme kao da hoće da zatvore unutrašnju čistinu, braneći osećanje krhkosti, reagujući na otuđenost i težeći snazi individue. U ovom procesu možemo pratiti i trenutak nenametljive angažovanosti u pozivanju na svest o krizi identiteta, poremećaju sistema vrednosti, odnosno marginalizovanju pravih vrednosti i njihovom trajanju. Da li se u ljušturama likovnih formi pojavljuje asocijacija na Kvazimoda, literarnog nosioca socijalne kritike vremena, društvenih okolnosti i predrasuda, odbačenog zbog svojih fizičkih deformacija? Nadovezujući se na zaokupljenost unutrašnjim bićem nameće se logično pitanje, kako preneti sva ta pitanja i osećanja u vizuelnu formu? Đerđi Ačaji to radi voluminoznim oblicima, naginjući ka geometrizaciji, u pojedinim trenucima dramatičnim odnosom svetlosti i senke, prisustva nenametljive kolorističke palete, sa krajnjim ishodom uvek izbalansirane celovite kompozicije. Specifičnost uravnoteženog poteza, obrada svakog izdvojenog dela i spajanje u celinu, dvodimenzionalnost formi, karakteriše njen način likovnog izražavanja, poetiku. U podsvesnoj težnji napuštanja materijalnog sveta zarad povratka u duhovnost na novijim radovima primećuje se pojačan intenzitet definisanja i izražajnosti figuralnih formi ispunjenih emocijom izdvojenom od jave, odnosno skamenjenog sna. U izrazitoj veštini realizacije ideje počiva umetnička snaga Đerđi Ačaji, kaja nastavlja da je vodi dalje, dublje i šire.
Biljana Jotić
KRHKI O crtežima i slikama Đerđi Ačaji Sava Stepanov
Đerđi Ačaji (1986) je umetnica koja je, tako reći - nedavno, zapaženo stupila na aktuelnu umetničku scenu. Izlagačku aktivnost je započela još kao studentkinja novosadske Akademije umetnosti a interesantan je podatak da je od 2010. godine do danas priredila ukupno 12 samostalnih izložbi. Očigledno radi se ambicioznoj umetnici, o slikarki koja se „napunila“ brojnim razlozima i koja svoje slikarsko stvaranje i delovanje razvija skladno, logično i kontinuirano. Svaka naslikana slika ili ciklus, stvara široke prostore novih mogućnosti, novog umetničkog reagovanja na impulse sveta i vremena u kome živimo. Pisac ovih redova se, ne tako davno, već bavio opusom Đerđi Ačaji. Bilo je to povodom ciklusa slika „Obale i ljudi“. Podsećanje na taj ciklus u tekstu o najnovijoj samostalnoj izložbi u Galeriji Ogranka SANU u Novom Sadu u zgradi Platoneuma nikako nije bezrazložno jer se u ovom odlomku ukazuje na izvorišta aktuelnih nastojanja i ostvarenja opusu Ačajieve: „U proleće prošle (2015) godine Đerđi Ačaji se predstavila novosadskoj publici izložbom Obale i ljudi u kojoj se bavila motivima napuštenih brodskih olupina nasukanih na rečnu obalu. Ačajieva je rođena Senćanka, sada živi u Bečeju, dakle žiteljka je dva vojvođanska gradića koje povezuje Tisa, mirna i pitoma ravničarska reka. Iako se u naslovima slika ime Tise ne pominje, da se naslutiti taj specifični tiski genius loci, koji može da zatitra samo u slikama onih autora koji su svoje naslikane prizore duboko doživeli i proživeli, čija je biografija vezana za dotičnu geografiju. No, ove slike nisu naslikane da bi posmatrač uživao u estetiziranim likovnim predstavama. Đerđi Ačaji pokušava upravo suprotno: ona nastoji da ostvari specifični „slikarski dnevnik nestajanja“, kako je to naglasila naslovom pomenute novosadske izložbe. U tim slikama postoji određena metafora i jasna asocijacija na krizno vreme u kome živimo i u kojem pokušavamo da ostvarimo smisao vlastitog postojanja. Ove zaboravljene olupine su ovde poput „dokaznog materijala“ o destrukciji koja je, ne tako davno, obeležila jedan deo naše istorije. U tim slikama, usred te tiske idile, postoji neko uznemirenje koje nam ne dopušta opuštanje: umetnica konstatuje da su olupine još uvek tu pred nama te da se nismo izvukli iz naše, još uvek krizne stvarnosti.“ Završna rečenica najdirektnije ukazuje na metod umetničine metaforičke problematizacije stvarnost, na metod koji Ačaijeva primenjuje i u slikama sa ove izložbe. Naravno, sadržaj i motiv su modifikovani: sudbinu olupina na novim slikama (2016-2017) „preuzimaju“ ljudi, najčešće starci izrabljeni životom, nebrigom i zaboravom. Sudbina tih ljudi je iskazana jednom rečju: „Krhki“ – kako zapravo glasi naslov ove izložbe u Galeriji Ogranka SANU u Novom Sadu. U jednom kratkom zapisu Đerđi Ačaji konstatuje razlog svog umetničkodelovanja. Ona je posvećena „pitanjima zaborava i svesnosti kako jedna zajednica gubi kontinuitet, kako se odriče iskustvenog znanja, svih veština i vrlina koje su generacijama sticane. Tretiranje starijih članova zajednice kao starih kofera punih nepotrebnog sadržaja, a ne kao zaslužnih članova društva punih znanja“... Dakle, svoja interesovanja ona usmerava ka važnoj društvenoj problematici - u društva koje stari ali još uvek nije dovoljno svesno te činjenice. Osim toga, ovovremenski liberalni kapitalizam više ne posmatra čoveka kao celovitu lićnost, nego se usmerava samo ka njegovom radnom potencijalu. Zapravo, krupnom kapitalu je potrebna radna snaga i potpuna posvećenost povećanju korporativnog kapitala. U takvom okruženju se nemilice troše „ljudski resursi“ te zamoreni i „istrošeni“ radnici veoma brzo bivaju otpušteni i zamenjeni. U današnjim velikim kompanijama više se i ne računa na radni potencijal ljudi poznije starosne dobi, nego se, baš kako to upozorava Đerđi Ačaji, rigidno odbacuju njihovi intelektualni, iskustveni i drugi potencijali i vrline. Mlada umetnica se u aktuelnom trenutku posvećuje figurtivnim i portretskim predstavama, uglavnom - starijih ljudi. Pomenutim narativima njenih slika ne pretenduje se na dosezanje deskriptivne preciznosti, već se teži postizanju specifične atmosfere i stanja slike. Jednostavni portreti ljudi naslikanih u eksterijerima ili enterijerima svojih radionica sa alatima – otkrivaju nam njihova (sada već pomalo zaboravljena) zanimanja, a slike sa usamljenim starcima sasvim sugestivno sugerišu njihov položaj u društvu. Otuđeni, zaboravljeni, sami i krhki – kao da se predaju sudbini i njenim putevima. Ovim slikama vlada melanholija, prostorom slike vlada osećaj praznine. Slike Đerđi Ačaji su tiha kritika društva koja odbacuje svoje starije članove. Sve je ovde iskazano sa puno osećajnosti, sasvim tiho i potresno. Jer, slikarstvo Ačajieve nikako ne nastoji da bude bučni i agresivni korektiv društva; ovde se ne radi o angažovanom slikarstvu. Naprotiv, umetnica svoj protest izriče diskretno, ispovedno, poput molitve i kajanja; ona i najdrastičnije teme predočava poetizovanim i skoro lirskim prizorima - koji treba da nas, kao članove društva u kome živimo „uljude“ i učine svesnim vlastitih grešaka i zabluda, da nas osveste pred nepravdom koju činimo... Đerđi Ačaji je svojoj tematskoj opsesiji iznašla efektan i efikasan metod slikarske elaboracije. Načinom poetskog realizma ona saopštava teme i motive iz socijalnog miljea na jedan sasvim subjektivistički, poetizovan i čak lirski način. Njoj je veoma bliska poetika figuracije iz opusa članova „Medijale“, grupe koja je poznih pedesetih i tokom šezdesetih godina proteklog veka, u našem slikarstvu promovisala metaforu kao način razmatranja egzistencijalnih tema tadašnjeg sveta. No, Ačajieva je, poštujući slavne predhodnike (Šejka, Ivanjicki, Glavurtić, Veličković, Dado, Ljuba Popović i dr), izgradila vlastitu formulu – njena slika je uvek na tankoj liniji između realizma i fantazmagorije. Pokazalo se da je takav, u suštini potpuno subjektivistički stav, potreban i adekvatan usred aktuelnog galimatijasa elektronskih slika kojima je ispunjena ovovremenska hiperaktivna „ikonosfera“ i svest čoveka našeg doba. U tom novom sistemu vizuelnosti, valjda jedino slikarstvo još uspeva da uspostavi i očuva humanitatis principia artis. Da bi svoje realističko-figurativne namere izricala autentičnim slikarskim načinom, Đerđi Ačaji se oslanila na vlastiti crtački talenat, te na sposobnost da unutar slike uspostavi čvrstu plastičku strukturu „čistog“ pogleda i sugestivnog realizma. Umetničin izoštren crtački nerv je likovno funkcionalan, čak je povodom njenih ostvarenja odista primenjiv čuveni Engrov stav o „crtežu kao poštenju umetnosti“. Koliko god se radilo o velikim, suverenim, kompleksnim i konačnim crtačkim predstavama, crtež Đerđi Ačaji je večito “otvoren“; on u sebi oduvek sadrži nešto istraživačko i nedorečeno, nešto što umetnicu upućuje ka primarnim strukturama u kojima se konkretizuju problemi forme, ideje i sveta... Dakle, slikarka Đerđi Ačaji crtežom „predviđa“ sliku, razrađuje njen status, planira i uspostavljaju konkretne sadržinske, plastičke i poetsko-metaforičke situacije. Ipak, sve te obaveznosti ne sprečavaju umetnicu da linijom iskaže vlastiti umetnički senzibilitet. Gestualne reakcije, intuitivnio povučeni potezi, baš kao precizno usmereni linijski tokovi, ili strukture sazdane od multipliciranog crtovlja – svedoče o nesvakidašnjem crtačkom virtuozitetu, o likovnoj osećajnosti slikarke Đerđi Ačaji. Svoje figuracijske slike ova umetnica stvara klasičnim slikarskim manirom. Takvim postupkom slikarka svet spoznaje i interpretira integralno i postupno, nastojeći da posmatraču obezbedi čitak i jasan realistički sadržinsko-motivski sklop; da tim načinom najdirektnije sagleda i komentariše karakteristična zbivanja u vlastitom okruženju. Njena slikarska akcija je kompleksan čin. Ačajieva sliku gradi postupno a taj proces započinje crtačkom skicom, nastavlja ga podslikavanjem te postupnim nanošenjem boje, uklapanjem lazura, usavršavanjem teksture i materijalizacije. Sve to je odvodi do adekvatnog i sugestivnog realističkog „obrazloženja“ vlastitih umetničkih ideja. Umetnici je veoma važno da slika bude uspostavljena na primarnom dejstvu pikturalnih elemenata – jer ona nikako ne želi da svoje ideje plasira izvan pikturalnog domena. U ovim slikama postoji čvrsta (neki put eksplicitno vidljiva, neki put prekrivena i nevidljiva) linijska armatura utopljena u suptilan bojeni dijapazon i jedinstvenu kolorističku atmosferu. Takva slika se lako čita, shvatljivi su i najsuptilniji metaforički „podaci“ i potencijali. Dakle, način slikanja Đerđi Ačaji je potpuno usaglašen sa njenom namerom da svoje stavove o globalnim ali i lokalnim temama raspravlja - unutar vlastitog dela, samom slikom. A upravo tim slikarsko-likovnim suptilnostima i autentičnostima, umetnica čuva autonomiju i integritet slike, ali i sve njene estetske i etičke vrednosti. Sava Stepanov, Istoričar umetnosti I likovni kritičar
Обале Ђерђи Ачаји (сликарски дневник нестајања)
Унутар пасажа позитивне доколице када уметник проматра и док му гледање омогућује грађу за слике које ће начинити, настају занимљиве духовне операције све док се утисци не уобличе у материјалну представу – слику. Таквим моментима слатко је господарити, јер уметнику нико не ремети визуру. Ослушкујући себе и струјања која покрећу креативни замах, сликар/ка делује. Обично је/га на том путу прене понека неправда или бука стварног света која му одзвања у ушима. У случају сликарке Ђерђи Ачаји то је обала Тисе на којој су уморно наслоњени запуштени бродови, многобројне олупине некадашњег динамичног кретања. Водени ток реке на њеним сликама махом је плаве боје. Понекад ипак пожути спајајући се са обалом у којој се огледа одсјај распарчаног, помало коњовићевског, Сунца. Над уснулим и сетним хоризонтом чија је линија омеђена нивоом летаргичне водене плохе, осликане су бродске љуштуре. Поље које их уоквирује константно мења пигмент. У пастуозној и једноличној површини, отежалој, не постоји шанса за толико жељени одраз пловила. Човека у пловилу одавно не можемо угледати на платнима спороходног потонућа. Отишао је и оставио живот на реци зарад профита и комфора, да лута у парцелисаним торовима урбане свакодневице. И као да се пропињу прамци шајки не би ли пркосно дозвали посматрача. Покрај њих су и стабла. Визуелно их подупиру као што старцу помаже штап при тешком ходању. У слику уносе боју више, чак и у оним поставкама када је безлисно дрво центрирано у слици, као стожер и једина веза између обале и реке. Гране се упињу у атмосфери апокалиптичног звука, у доминацији беживотног. Назнака позитивног аспекта ове серије слика сажета је у топло-жутом светлосном трајању округлог прозора на чамцу кога још увек чврсто везује конопац. Све је меланхолично упркос снажном колориту, монументално и присно истовремено. Упозоравајуће је лице сликарства Ђерђи Ачаји. Лице које из слике у слику потражује своје природно право на одраз у води. У води која плови у бојама по сопственом избору.